Drugi o nama

Što o nama kažu?

Studentica sam arhitekture i danas sam s kolegama posjetila svoj vrtić Vjevericu. Prije petnaest godina i ja sam bila jedna od vesele djece vašega vrtića. Tamo sam provela puno lijepih trenutaka i družila se s djecom koje se i danas rado sjetim. Osobno mogu potvrditi da je ovo jedan izvrstan vrtić, s osobljem koje je bilo srdačno i nasmijano, a takvo je ostalo i desetljeće kasnije, kako danas svjedočim. ​Bila sam u grupi Tratinčica s tetom Slavicom i Mandicom, koje sam obožavala i svako sjećanje na njih mami mi osmjeh na lice. Isto mogu reći i za Emila, čiji entuzijazam sa sportskom grupom izgleda nikada nije popustio. Ta sportska grupa pokazala se iznimno vrijednom dugoročno gledano, jer je tada začeta moja ljubav prema sportu. Uglavnom, javljam se samo da, ako je ikako moguće, pozdravite Slavicu i Emila (teta Mandica je koliko znam negdje drugdje ili u mirovini) te im poručite da jedna djevojčica godinama kasnije ima samo najbolja sjećanja iz ranog djetinjstva, a veliko hvala za to trebaju čuti upravo njih troje, s ostalim osobljem (vedrim čistačicama, kuharicama itd.). Nadam se da je ovo svojevrsan dokaz dobrog rada i motivacija da se tako i nastavi. Eto, to je to! Nadam se da će poruka biti prenešena.

Lijep pozdrav!

Andrea Lipej, Tratinčica


O vrtiću nakon četiri godine

Draga naša Vjeverica,
Danas je Ledi bio zadnji dan u vrtiću. Nakon četiri godine na Mihaljevcu odlazimo u školu. Slučajno je njen zadnji tjedan u grupi bila dežurna teta Marija – naša prva teta koja nas je dočekala prije četiri godine. Leda je zagrlila tetu i prema izlazu pozdravila sobe: „Bok Tratinčice, bok sport, bok vrtić! Dovest ću ti sestru i doći vidjeti tete!“
Bile su ovo predivne četiri godine u vrtiću! Kada smo došli, dočekale su nas teta Slavica – iskusna, topla i smirena i teta Marija – energična i otvorena. Leda ju je često imitirala kod kuće, ali možda je bolje da ne napišem kako je to izgledalo. J
Sljedeće smo se godine preselili u sportski program u Tratinčice. Teško nam je bilo odvojiti se od teta, no teta Marija nam je tada rekla da djeca uvijek lakše prihvate nove tete nego roditelji te da će biti sve u redu. Djeca su doista odmah prihvatila nove tete, a i nama roditeljima nije dugo trebalo jer nas je u Tratinčicama dočekala sjajna kombinacija: teta Zvjezdana – kreativna, smirena, umjetnička duša koja je kod djece njegovala ljubav za umjetnost i prirodu i teta Andreja – energična, šašava, otvorena i duhovita. Od jako malo rečenica o vrtiću koje je Leda kod kuće rekla većina je započinjala:“Teta Andreja je rekla… Teta Andreja je napravila…“ Njih dvije, karakterno različite, bile su izvrsna kombinacija i djeca su „pokupila“ najbolje od svake. Imale su isti cilj i zajednički djelovale u istom smjeru, pogotovo kada je trebalo ozbiljno nastupiti. A i neozbiljno, veliki i mali medo bili su veliki hit.
Drugu godinu nam se u Tratinčicama pridružila i teta Matea – obožavana teta koja je nevjerojatna predana u radu u posebnim uvjetima kao i u „Despacitu“ i frizeraju s petogodišnjakinjama.
I opet nakon dvije godine s njima nije bilo jednostavno odvojiti se od tete Zvjezdane. Došla nam je teta Goga. Djecu je osvojila prvi tjedan, a i nas roditelje vrlo brzo. „Super je teta Goga!“- bila je jedna od malobrojnih rečenica o vrtiću.
U cijeloj toj ludoj zadnjoj godini imali smo sreće da su djeca bila u Gradu mladih. Nakon pet dana istrčale su iz autobusa: „Ja želim opet u Grad mladih!“ Ponekad nije lako izdržati dan s brbljavom šestogodišnjakinjom koja ne staje verbalno niti fizički cijeli dan. Teta Andreja je izdržala pet dana s pet takvih i jednim dečkom (često se pitam je li on mogao doći do riječi). I onda još, nakon cijelog dana, nama roditeljima javiti sve detalje kako bismo bili mirni.
Trenerica Maja, trener Denis i trener Emil su naši superjunaci! „Natjerati“ miješanu skupinu djece od četiri do sedam godina da se bave sportom i da tome pristupe ozbiljno i odgovorno meni se čini kao nemoguća misija, a oni, ne samo da su u tome uspjeli, već su se djeca pritom sjajno zabavljala.
Ima puno onih koje nisam spomenula, ali svi ste super! I hvala vam svima! Vjerujem da je dobar osjećaj znati da ste pozitivno utjecali na toliko ljudi (i ne mislim samo na djecu).
Završili smo jedan ciklus u vrtiću, na jesen krećemo s novim. Za onaj u školi se nadamo da će biti na tragu vrtićkog, a za novi u vrtiću smo sigurni da će biti sjajan.
 
Dubravka Rašić




Pismo jednog roditelja

Poštovana gđo. ravnateljice

Ovim putem Vam se obraćam vezano za rad teta u skupini Šumska vila u vrtiću u Gračanima, odnosno kako bih pohvalila predanost i  ljubav u radu tete Anke i tete Andreje.

Naime, moja djevojčica Mia je početkom ove vrtićke godine prebačena iz skupine Vilin zvončić u skupinu Šumska vila i to je jako teško prihvatila zato što su joj sve prijateljice ostale u staroj skupini, a
i vezala se za tetu Anu, koja je također divna osoba i odličan odgajatelj.

Zbog svega toga na više nije željela ići u vrtić, iako je prije svaki dan sa veseljem išla igrati se i družiti sa prijateljima i tetama, pa sam zatražila razgovor sa tetom Andrejom i Ankom, i moram reći kako sam ostala ugodno iznenađena kako su se one detaljno i stručno pripremile za rješavanje ovog, za Miu, velikog problema.

Predložile su što bi mi, kao roditelji, mogli razgovarati i raditi doma sa Miom, te što će one pokušati raditi u vrtiću, te sve te svoje prijedloge i sprovele u djelo, a što je sve i rezultiralo time da Mia ponovno radosno ide u vrtić.

Također sam već i prije primijetila da tete jako puno truda ulažu u rad sa djecom i stalno ih potiču na razvoj njihovog potencijala na svim poljima, a sve to rade na način da djeca to vide kao igru.

Djeca stalno nešto pjevaju, crtaju, izrađuju, uče o ponašanju i odnosima među ljudima, a moram i pohvaliti Sajam starih zanata koji je oduševio i Miu i mene, jer i roditelji sudjeluju u tome, zapravo
sudjelovala je cijela naša obitelj.

Također, iz Mijinih priča vidim da tete svoj posao rade sa velikom ljubavlju, odnosno vidi se da njima to nije samo posao, već poziv, i stoga moram reči da sam vrlo sretna da su tete Anka i Andreja, kao i
prije teta Ana,Jasmina i Marina,  dio Mijinog odrastanja i da svojim ponašanjem i postupcima pozitivno utječu na razvoj Mie kao osobe.

Smatram da bi svaki roditelj bio sretan da mu dijete ima takve tete, koje svoj posao rade sa tolikom predanošću i ljubavlju i pozitivnom energijom.

Lijep pozdrav

Valerija Kobasić Berko





Našoj dragoj teti Roberti

Hvala Vam za svaki pogled, osmjeh i zagrljaj koji ste uputili našem djetetu i njime ispunili njegovo i naša srca.

Hvala što smo bili tim i našem Patriku podarili sigurnost, hrabrost i ustrajnost, što se najviše odrazilo prilikom odlaska u Grad mladih.

Ostanite isti, ostanite svoji jer to je najbolje za sve nadolazeće generacije!


Roditelji: Igor i Magdalena Pešt



 

                                                                                 Grad mladih 2016. god.
 
Sportska skupina Tratinčice
 
Kada sam doznala da naša Korina ide na izlet u Grad mladih, prva pomisao mi je bila: „Kako ću ja to preživjeti?“ S druge strane, uopće me nije brinulo kako će moja kćer reagirati jer je već bila toliko uzbuđena, da se poželjela odmah spakirati. Znala sam da je samostalna, otvorena, snalažljiva i hrabra djevojčica, ali ipak sam se pribojavala kako će sve proteći.
 
Prve strahove raspršile su nam naše divne odgojiteljice Zvjezdana i Suzana. Organizirale su roditeljski sastanak, objasnile nam „kako to tamo izgleda“, pustile video isječak, odgovarale na naša mnogobrojna pitanja i podijelile nam popis stvari potrebnih za putovanje. Njihov pristup ulio mi je sigurnost i toga trena bilo mi je malo lakše, te nisam više toliko brinula. Predložile su da svaki roditelj svome djetetu napiše četiri pisma, a one će im svaki dan prije spavanja pročitati po jedno. Ideja mi se jako svidjela. Također, napisali smo jedno pismo odgojiteljicama kako bi znale sve o navikama naše djece.
 
Na dan polaska, sva djeca bila su jako uzbuđena, pa tako i moja Korina. Imala sam osjećaj da ju niti malo ne zabrinjava činjenica kako će pet dana provesti bez mame i tate. Naravno, unaprijed smo pričali o toj situaciji s njom, a i odgojiteljice su ih skupini pripremile za izlet. Svidjelo mi se što smo svaki dan, između 14 i 15 sati mogle nazvati jednu od odgojiteljica i pitati sve što nas zanima.
 
Dan prije puta odgojiteljice Zvjezdana i Suzana kreirale su grupe za roditelje na Whatsapp – u, u koje su neumorno slale fotografije i video isječke i time pokazale dobru volju i požrtvovnost, te zbilja usrećile sve roditelje iz naše skupine. Ispočetka sam svaku fotografiju provjeravala kako bi vidjela je li moja Korina dobro i je li sretna i zadovoljna, no odgojiteljica Zvjezdana nam je toliko opširno prepričavala svaki dan, da sam u jednom trenutku imala osjećaj kako sam zajedno s njima tamo. Opisivala nam je i fotografirala objed, čitanje pisama, uspavana mala lica, šetnje i sportske aktivnosti u prirodi, posjet kući Ivice i Marice, plesanje, pjevanje i nastupanje na pravoj pozornici, posjet vatrogasaca, posjet Mostu želja, lutkarsku predstavu i posjet kinu. Vježbali su, posjetili male vodene kornjače, hranili patkice i ptičice i vidjeli koze. Osim toga, djeca su u igraonici istraživala ljudsko tijelo, upoznavala Zemlju i Sunčev sustav, istraživala mikroskopom, te učila baratati pilom i čekićem u maloj radionici. Dvoje djece je proslavilo rođendan uz igru i grickalice. Na svakoj fotografiji vidjelo se samo oduševljenje i radost, a meni kao roditelju to je bilo od velike važnosti. S trenerima Emilom i Majom otišli su na orijentacijsko hodanje šumom, a za nagradu su stigli do kestenijade i počastili se kestenima i voćem. Korina je veselo prepričala kako su jedne večeri, s baterijskim lampicama, otišli u potragu za šumskim patuljcima, a posljednjeg jutra se patuljak nekom čarolijom stvorio ispod njihovih jastuka. Sada taj isti patuljak spava u Korininoj sobi, u krevetiću kojeg je sama izradila za njega. Svaki trenutak boravka u gradu mladih bio je maksimalno ispunjen i djeca su uživala.
Odgojiteljicu Zvjezdanu nazvala sam samo jednom kako bih pitala u koliko sati planiraju povratak. I napokon je stigao taj dan kada su naši mališani, puni dojmova, stigli kući. Danima nakon toga, i dalje smo pregledavali fotografije, a Korina nam je prepričavala i objašnjavala što su radili i kako im je bilo.
Mislim da joj je izlet u Grad mladih bio jedno lijepo iskustvo u životu, što je i sama potvrdila rekavši: „Mama, pa nama ti je tamo bilo bolje nego doma!“
 
Za kraj, još jednom bih zahvalila odgojiteljicama Zvjezdani i Suzani na neizmjernom trudu, brizi i ljubavi koju su pokazale prema našim mališanima.
Dijana Bošnjak






     
 

 

 


© 2021 Vrtić Vjeverica. Sva prava pridržana.